Svima poznato zagrebačko mjesto za okupljanje i ispijanje kave, Johann Franck café bar, nedavno je doživjelo preuređenje i zasjalo u novom sjaju. Stil u kojemu su vlasnici objekta odlučili preurediti prostor zapravo se nadovezuje na stil iz vremena kada je zgrada u kojoj je smješten ovaj ugostiteljski objekt građena, krajem 20-ih i početkom 30-ih godina prošloga stoljeća. Naime, malo javnosti zna da je arhitekt zgrade Gradske štedionice, u kojoj su danas smješteni uredi Zagrebačke banke i kafić Johann Franck, jedan od vrlo značajnih arhitekata prve polovine prošlog stoljeća – Ignjat Fischer, čiji je rad uvelike utjecao na izgled tadašnjeg, ali i današnjeg Zagreba. Najpoznatiji projekti koji se vežu uz ime ovog arhitekta su: Sanatorij, odnosno prva zagrebačka privatna poliklinika (danas Dječja bolnica u Klaićevoj), zgrada prvog zagrebačkog kinematografa – kino Apollo (danas kazalište Kerempuh), prva moderna robna kuća Kastner & Öhler (danas Nama u Ilici) te spomenuta zgrada Gradske štedionice. Također, za izgled grada važne su i Fischerove urbanističke intervencije kao na primjer oblikovanje trga pred Hrvatskim narodnim kazalištem i postav Meštrovićeva Zdenca života.

https://www.instagram.com/p/B7ioReOpIdg/

  Uistinu, bilo bi teško danas zamisliti Zagreb bez doprinosa Ignjata Fischera u arhitekturi, pogotovo onog koji se tiče samog središta grada. Gradnja zgrade Gradske štedionice započeta je u ljeto 1923. godine i izvodila se u dvije faze. Prvo je izgrađen dio u kojemu je danas smještena Zagrebačka banka; tada je taj prostor također bio namijenjen bankovnim uredima, ali u podrumu se još nalazio i restoran, dok su katovi bili predviđeni kao stambeni prostor. Druga faza gradnje podrazumijevala je gradnju drugog dijela zgrade u kojemu je bila smještena Gradska kavana na nekoliko etaža te stambene prostorije. Ovaj dio građevine je imao vlastitu vertikalnu komunikaciju i ulaze što znači da je bio posve nezavisan od dijela u kojemu je bila smještena štedionica što se na prvi pogled, gledajući pročelje, ne bi dalo naslutiti.

https://www.instagram.com/p/BjKz_AklTMZ/

Atraktivnost Gradske kavane nije bila samo u lokaciji ili činjenici da je zauzimala tri etaže (prizemlje i dvije galerije) već i u njezinom prostornom uređenju. Naime, prizemlje i prvu galeriju kavane spaja široko trokrako stubište koje dominira sjevernom stranom, a dodatno je naglašeno s pet visokih, uskih prozora koji završavaju polukružno. Također, zanimljiv je element rukohvat stubišta koji se nadovezuje i slijedi krivudave linije ograde dviju galerija iznad. Na taj način su sve tri etaže vrlo domišljato povezane. Još jedna posebnost ovog interijera su četiri impozantna stupa koja se protežu cijelom visinom prostora, uključujući i galerije, te završavaju vrlo zanimljivim elementom – kapitelima u obliku apstrahiranih palmi koje je Fischer odlučio dodatno naglasiti tako što je inkorporirao rasvjetu u njih. To je vrlo inovativno rješenje i  nešto što se dan danas koristi u dizajnu interijera. S obzirom na to da je mnogo pažnje uloženo u oblikovanje svakog dijela ovog prostora ni svod nije ostao izostavljen. Umjesto da je površinu stropa ostavio u najjednostavnijem obliku, Fisher ju je ukrasio kazetama koje su izvorno bile obojane u srebrnu boju i time stvorio još jednu vrlo zanimljivu fokusnu točku.

https://www.instagram.com/p/CCIeDoHJvLn/

Gradska kavana bila je jedno od glavnih mjesta za druženje u razdoblju između dva rata, a danas je, kao i cijela zgrada Gradske štedionice, zaštićeno kulturno dobro. I dalje je u funkciji, međutim, doživjela je nemali broj intervencija u relativno kratkom vremenskom periodu. Kako su se mijenjali vlasnici mijenjao se i stil uređenja njezinog interijera, a jedno od najkritiziranijih preuređenja bilo je ono 2009. godine kada se arhitekt Ante Vrban odlučio na hrabar, ali prenagao korak i cijeli interijer obojio u bijelo. Osim bijelih zidnih ploha arhitekt je na stubište postavio bijeli kararski mramor, a kao kontrast bijeloj odabrao je crnu boju za naglaske. Probio je izvornu betonsku ogradu galerije na prvom katu kako bi postavio crnu ogradu od kovanog željeza čime je narušio stilski kontinuitet prostora. Uz to, na pet visokih, uskih prozora stubišta postavio je mrežu od kovanog željeza s motivom pletera.

Sljedeća drastičnija promjena dogodila se 2015. godine kada je Gradska kavana pripala novim vlasnicima koji su joj odlučili promijeniti ime u Johann Franck i napraviti novi „brand“, ali imajući u vidu njezin povijesni kontekst i značaj. Iako je preuređenje imalo svojih propusta i dalje je predstavljalo korak naprijed spram onoga što je napravljeno 2009. godine. Novi arhitekt kojemu je pripao zadatak preuređenja bio je Nedeljko Mikac i ono što je on napravio je u potpunoj opoziciji sa zatečenim stanjem. Koristio je poprilično zagasitiju paletu boja pa je tako u interijeru prevladavala tamno siva boja s namještajem i detaljima u industrijskom stilu, a toplinu prostoru je davala žuta boja rasvjete.

https://www.instagram.com/p/CAC_ruZptqK/

U lipnju ove godine kavana je doživjela još jedno preuređenje, ovoga puta ne tako drastično. Vlasnici su odlučili osvježiti prostor novom paletom boja te poboljšati i osuvremeniti ideju koju su imali u početku. Umjesto sive, sada interijerom prevladava kontrast između raznih nijansi smeđe i crne boje što se čini kao puno sofisticiranija kombinacija od svih prethodnih. Uz to, novim šankom zajedno s novim stolicama jednostavnih linija te suptilnim unošenjem zelene boje kao naglaska u interijeru postignut je jedan osjetno drugačiji i bolji sveukupni dojam. Čini se da je stara Gradska kavana za sada u dobrim rukama i da se njezin integritet nije narušio ovim „kozmetičkim“ popravcima. Dapače, namjena prostora je ostala ista samo prilagođena današnjim vremenima i načinom druženja. No, to je samo jedno subjektivno opažanje i ostaje svakome na izbor da osobno dođe i sam procjeni.

Autorica članka: Ines Kajdiž

Foto: Instagram, Pexels